Beračica iz viškoga rasadnika

Premda u književnost „službeno“ ušavši stihovima, zbirkom Blaženstvo trenutka, Višanka do danas odana svome gradu i otoku, svestrana Anela Borčić znatniju je pozornost književne javnosti, kako čitateljske tako i one kolega po peru, svrnula prozom u izdanju jednoga od poznatijih nakladnika, romanom Garbin, zao vjetar i zbirkom pripovijesti Kuća Pupuletovih.

Izd. Književni krug Split, 2013.

No evo autorice, koja je i kulturno-prosvjetni spiritus movens svoga malog pučinskog „kontinenta“ okružena Jadranom, evo je opet u poetskome ritmu i izrazu. Riječ je o zbirci Beračica soli kojom, kao cjelinom, Borčićeva gotovo da „ispovijeda“ otočnost kao kredo, rekao bih tako kad/ako to ne bi bilo mrvu odveć patetično, čak i kad je dobra poezija posrijedi, a nje bez određene doze patetike gotovo da i nema, zar ne? Kako bilo, riječ je o dojmljivoj i promišljeno složenoj te jednostavno, ali pamtljivo oblikovanoj knjizi u čijoj metaforici, slikovnosti i, na najboljim joj mjestima, jezičnoj zaigranosti koja ponese, mogu uživati kako zahtjevniji čitatelji, preostali Mohikanci pjesništva, k tomu i onoga tzv. dijalektalnog, tako i nepreuzetni pa i lokalni, zavičajni znatiželjnici. U tome i jest umijeće i određeni čar ovako posložene zbirke.

Slijedom ciklusâ: Otoci ko kuće, Sobom te poznajem, Sve ca u me vridi i Rime, otvara se, prividno posve, svijet intime, zapažaja, sjećanja, obuzetosti/zarobljenosti pejzažom, krajolikom okruženim morem, od mora, iz mora, za more, odnos spram Apsoluta..., i tako u nedogled, nikad vrteći istu ploču kojom pak odjekuju zvuci, zrače i znače boje i mirisi, ali i moćna energija (ne)obuzdana ženstva, erotski probljesci, odmjereni, ali svježi, pa onda opet obitelj, povijest, smisao o(p)stanka u inzularnosti kao fizičkome i, još više, mentalnom pojmu, egizistencijalnom, estetskom, filozofijskom, eshatološkom ako baš hoćemo...

U svemu sedamdesetak pjesama, među kojima je, već sada, upućenijima najpoznatija, dapače najznakovitija ona u prozi, „pitijska“ („otići-ne-ostati“, kako ovdje s(p)retno bilježi pisac pogovora i urednik Jakša Fiamengo) – Odlučila sam, koju pjesnikinja poantira stihom/rečenicom: „I sad hajde, otiđi, ako možeš!“ Tu je sažeto sve što ne samo Višani, Komižani...., negoli mnogi otočani, u zemlji koja dopušta i potiče izolaciju i propadanje najljepšega od svih hrvatskih svjetova, nose u sebi od kolijevke, vraćajući se neki ishodištu i izvorištu predaka tek kao turisti, no mnogi i kao trajni povratnici izabravši vrata u vječnost pod zvonikom i čempresom svoga, svojih mjesta. Naši su otoci, među prvima Vis, i u rečenome smislu nevjerojatni rasadnici jakih osobnosti, duboka žilja i korijenja, zapravo neiskorjenjivi unatoč i usprkos svakome (ne)vremenu, temporalu.

Odatle, ne poštujući „kronologiju“ zbirke, posebno ističem pjesme u čakavskom (točnije cakavskom, cokavskom) toku, na tome idiomu koji, meni kao Mediterancu i startnome čakavcu, doduše „sjevernom“, svakim novim čitanjem (bez obzira na to što u zbirci uza ciklus Sve ca u me vridi nema akcentuacije ni tumača tzv. dijalektalnih riječi ili pojmova, u prvome redu za nečakavce) približavaju dva zavičaja, moj i pjesnikinjin, iz čijih stihova kao da mi zbore vlastiti suzavičajnici, najprije istarski Labinjani. Jedno smo i jedan je sve to jezik, s bogatstvom i kontinuitetom kakvim se malo koja svjetska literatura može podičiti. Osim naših antologičara/„antologičara“ i nekih povjesničara književnosti, a tu mislim i na suvremenike. Anela Borčić ovdje daje vrijedan pjesnički prilog napisan najstarijim našim književnim narječjem, pače jezikom, jednako kao što to čine Istranke Nada Galant i Evelina Rudan. Te tri suvremene hrvatske pjesnikinje, uz možda još poneko ime, mislim da danas jesu na samu estetskom vrhu tzv. dijalektalnog pjesništva u nas. „Na sve slike ca ih imomo u kuću / moja mater sja kako zvizda /
meju nikima sivima ženima...“ (početak pjesme Moja je mater sjala kako zvizda).

I jezikotvorna je pjesnikinja (tankoljudni, stomrljano, dragopust...), a njezin lirski subjekt katkada nujan, još rjeđe oduševljen senzacijama trenutka, samosvjestan je, i „amazonski“ je odvažna ta „dvojnica“, u punini djevojačkih iščekivanja nježnosti, ljubavi bez ostatka, snažno izražena, skrbna, zabrinuta i topla majčinstva, duhovitih, ali i plastično slikovitih izljeva čiste putenosti, pak s druge strane suočena sa sumračjem definirana prostora bivanja, kretanja, malograđanske rutine i navada „maloga mista“, zarobljena okvirom koji jest i nije njezin, jest i nije ispunjenje nekih davnih snova, aluzivna i na mnogim mjestima vrlo duhovita... (Beračica soli, Nevjera, Otoci ko kuće, Sljezovi cvjetovi, Zadnji podoj, Noć, Dar, Ženska pjesma...).

Posljednji i najkraći cikus Rime donekle odudara od općega dojma o zbirci kao cjelini. To je stoga što, držim možda odveć subjektivno, ovih nekoliko tekstova kao da jesu najprije dobar predložak za uglazbljivanje. Među njima, ipak, izdvajam meni najdojmljivija dva naslova: Razbit ću mu zube i Sasvim osobna uskršnja molitva.

Anela Borčić spisateljica je, u ovome slučaju pjesnikinja, koja vlada tvorbom i razumije smisao gradbe privlačna i intrigantna književnoga teksta, rečenice ili stiha, bez obzira, ili pak poeziju rečenice, koju na mnogim uspjelim mjestima dobre pjesničke knjige Beračica soli prepoznajemo kao lijep i, dapače, dragocjen prinos suvremenome hrvatskom pjesništvu. Razlog, a i prilog više tomu da se pozornost znalaca i stručnjaka, namjerno ne kažem kritike (jer sustavne zapravo više i nemamo), makar ponekad usmjeri na „ostatak Hrvatske“, koji leži daleko preko Save i onkraj Medvednice.

Od ove autorice, uvjeren sam, tek možemo očekivati najbolja i najzrelija ostvarenja, usuprot efemernim i lažnim medijskim krijesnicama koje, (odveć) dugo već, nejako i bljedunjavo žmirkaju domaćim književnim nebom.